ispad za ispadom... blog.

Bože, kako glup dan. Jako glup dan. A sve je počelo sinoć...

Taste me you will see / More is all you need / Youre dedicated to / How Im killing you
***
Danas sam doznao kakvi su to ljudi ubili Isusa. Jednoga dana dojadilo im je biti inteligentnima, jednoga dana dojadilo im je okretati i drugi obraz te pametno sagledati čitavu stvar iz različitih kutova, drugačijih perspektiva. Lakše je bilo prepustiti se slijepim impulsima impulzivnosti i svoju nesposobnost komuniciranja izraziti odsutnošću razumijevanja i tupim predrasudama. Najlakše je uzeti kamen i baciti ga prvi, u maniri doslijednog pećinskog čovjeka. "Ignorirajmo, ubijmo ga! Ubijmo ga ciglama jer to je oh... to je tako poetski. A ja sam baš to - iluzivni poeta! Ta ja sam peata a ti mi nisi podario svoje/moje kraljevsko nebesko!!!" Gušter je preživio vlastitu znatiželju u pjesmi ali ...
Oh, mon ami, kako je samo lijepo biti glup. Tako je puno lakše, zar ne?

Master of puppets Im pulling your strings / Twisting your mind and smashing your dreams / Blinded by me, you cant see a thing / Just call my name, `cause Ill hear you scream
***
I tako koračajući i igrajući se sudbinama, provokacijama i reakcijama različitih karaktera, proučavajući raznovrsne entitete shvatio sam kako se ja zaista ne jedem bez razloga. Naime, zlo se doista proždire samo. I kao što se zlo prožidre i svako toliko kolabrira, ipak ono postoji u vječnost i sveprsutno je. Jednako tako i ja egzistiram u petlji cikličkog opetovanja. Na ovaj ili onaj način. Kroz ovu ili onu formu. Tako je bilo, tako će vazda i biti.

Needlework the way, never you betray / Life of death becoming clearer / Pain monopoly, ritual misery /
Chop your breakfast on a mirror
***
:-) Ne ide mi se na faks. Hoću četvrtak. Brzo. I gorki pelin i otrovno pivo i lijepe Ivanine osmijehe i njezine histerične suze. Dosadno mi je.

Another mistake, I think that I’ll never learn / Going through this mess again and again / I stare at your beauty, you cry at my funeral / I guess that our love was never meant to be / I'll never forget all the words that you said / All these feelings I felt lying by your bed / You still want me, I still want to hold your hand / But it's too late / Our love has turned to sand / You will always be my princess / But I will never see the light of the day

3 sata ujutro i prema svemu sudeći još jedna probdjevena noć iza mene. protekli tjedan, od koncerta ignitea u utorak, zaključno sa ovom subotom sam svaki dan pijan. ako ne pijan, a ono barem pripit. živim na pivi kao prehrambenom proizvodu dok u izmaglici duhanskog otrova spoznajem štetnosti načina života kakvog vodim već jačim ili manjim intenzitetom veći dio ove godine. govori mi to ispijeno lice, borice oko očiju, ispucale usne i tijelo koje konstantno žudi za hiberniranjem i odmorom. oči, zbog kojih sam pobrao toliko pozitivnih kritika i zbog kojih se ponekad vjerojatno moj život ponekad mogao činiti poput užarenog noža što zadire u maslac, sada se stakle, a bjeloočke prošarane su krvlju. standarna pojava.
jutra običavam prespavati. dižem se iza podneva. sada sam počeo propuštati i dnevnik i tv kalendar. dok čekam da se laptop upali čangrizavo proklinjem oblake što navještaju trulu jesen lijepih boja, kiše što donose studen koja štipa kosti i vjetar što bridi vrat svojom prehlađenom omčom. tribalwars.net, nekoliko omiljenih foruma, stranice omiljenog kluba i trillian će se pobrinuti za još jedan previsoki telekomunikacijski račun. i prije nego li uspjeh primjetiti, mračak se uspio uhvatiti o još uvijek svježe grane stabala. jata vrana bježe iz urbane zone na gradsko smetlište, a ja kroza smijeh veseleim se jer eto - nebo se crni kao u nekom lošem japanskom crtiću. tada, iza 17h običavam nešto ubaciti u kljun i potjeram se pod tuš. nakon toga osjećam se bolje i za sat dva izlazim vanka: na omiljeno mjesto, omiljeni klub i novu dozu tomislav piva te glasne glazbe. pet dana za redom. rekao sam si da barem u subotu neću se nazujati. naravno, prevarih se. standarna procedura.
eventualno neka grahčina prije sna, prije nego li ustaljeni slijed obnovi...
Još nekoliko sati sam student dva fakulteta. Zvuči prilično fensi i ambiciozno, zar ne? Ili možda sama prethodna konstrukcija najavljuje zlobnu konkluziju?! Zanimljivo je kako će ljudski um gotovo redovito imati asoijacije prema krajnostima. Pozitivno ili crno?! Negativno ili bijelo? Nema sivoga, nedostaje boja, a niti ja nisam nešto previše optimističan. Velike stvari donose mi samo nekoliko trenutaka ugode dok one male samo tupi jalovi bijes zbog energije koje sam radi njihova ostvarenja potratio. Satisfakcija je rijetka, a život tek ponekad lijep. I dalje sam dovoljno moćan da za mene uskrsnu aveti prošlosti. Neki biseri za mene opet žele sjati, novi se spremaju podati.Pohlepan sam, a bahatost čuva ego koji je u svojoj esenciji ipak previše fragilan. Plamen gluposti liže mi pamet ali godi mi pljuvati iz jagodica prstiju.

jebem ti ćevape. opet sam se ojeo. noć je vedra, opojna dok pijuckam sok od groždža. luk mi zaudara iz ždrijela kroz nozdrve van i peče me ranica na desnoj strani donje usne. nemam pojma kako sam je zaradio: možda sam se opekao na neki čik ali posve sam siguran kako me nijedna nije ugrizla u poslijednje vrijeme. doduše, jednom sam se probudio brade zapetljane u košmaru prevrtanja nakon prolumpane noći i spetljane s grudicama skorene krvi ali za sve je kriv rubnjak kreveta. škrgućem zubima, ponekad. još uvijek sam vjeran uspomenama što ih prebirem u besanim noćima punim pitanja i malo vjerojatnih kalkulacija. sutra se otvara moj omiljeni klub i tamo ću ubuduće cendrati, a možda dobiti i neku inspiraciju za siću od honorara. moram promjeniti internet konekciju i zaista nije sve tako sivo kada imaš s kime popiti pivo. moje duševno stanje nije poput lazanje ali volim tortilje i meso općenito. moram poraditi na glupim strahovima koji su se pojavili u poslijednje vrijeme, a mislio sam da je sve to zaostalo u adoloscenciji. nda... možda sam i ja samo degenerirao ali riješit ću se mirisa ove plijesni na prstima. pod hitno.
gdje je doktorica?! vjerojatno u onoj krševitoj kotlini i dalje buba anatomiju.
Zriktanje cvrkutavih zrikavaca ušutkao sam "Knjigom Žalbe" i čekam da me insomnia prođe. ako ikada kupite pivo popijte ga do kraja, obavezno. hvala.

završimo sa, kao što i svaki konc hp-a u poslijednje vrijeme okončava, songom:
planeta

bla bla

neće mi komentiranje raditi :S

-mogu crtati naopake križeve na starocrkvenim zdanjima i skrivati se od policije, mogu biti poklonice istočnog melosa u potpeticama i pripijenim haljinicama kretnjama bokova maziti me za dobro jutro, nazi sjebane i nesređene kučkice u martama ili mogu živjeti u uvjerenju kako će baš njih neki tamo isus pokupiti svojom milosrdnom rukom jer eto... njihovo flagerantsko "mea culpa" jednom tjedno vrijedi više od mazohističkog naklona nekom tamo alahu. bazično, u mraku sve su iste. plaha mala stvorenja slaba u nemogućnosti da uvide vlastite propuste i sebična u gluposti preziranja tuđih. ako sada ustvrdim kako ne volim generalizacije, znači li to da sam ovih hračkom gore obljubio i sebe?!
-čudne to; bucmaste i štrkljave, sjajne i izlaskom iz kaljuže okuražene, ali uvijek čudesne drugačije; perle nanizale su se na tananu nit mojih sjećanja i to je jedini "opipljivi" dokaz zasićenja mojih gladi. kako vrijeme odmiče, sve više sam sitiji zadovoljnijih, jednostavnih i lako dostupnih požuda. nije da ih je bilo previše, barem mislim da nije, ali ono što se nakalemilo na putanju mojeg usuda to je bilo posve raznovrsno i ukusno. i kao jedini dokaz tome ostaju bizarne kolekcije kauguma, uvojaka, sličica, flastera i video clipova koji će zajedno s mailovima u inboxu nestati pri prvim formatiranjem diska. jedini opipljivi dokaz će ostati nakalamljen u tamo nekoj brazdi moždane kore koja će, kao i grand canyon pod utjecajem vjetra i usahlog korita, erodirati starošću i postati posve tupi kanal odumiranja.
-nedostatak kompromisa, razumijevanja, zanemarivanje vlastitih želja i potreba uzrokuje nepotrebne komplikacije. no, ono što je nekome komplicirano, drugima je možda jednostavno, zar ne?! rijeka života i iskustava će kad tad presušiti.
-nikada nisam naučio paliti mostove. možda je tome razlog zašto riječi upućene meni što ne odgovaraju djelima koja mi gode (i obrnuto!) nisam nikada naučio baciti u isti koš te tako posve deklarativno pretvoriti se u trn koji para i peče jer krv, valjda, najsporije blijedi. pa jebemu, neću tako ni ubuduće! nije svaka tuka slijepa za sve. iskustvo dokazuje. živim za kombinaciju. a da odem u kladionicu?

]=)
u ovim trenutcima sam pomislio kako bi bilo dobro da odem na wc i okončam više ovo ali onda se sjetih kako mogu još malo... ali ne ipak. ne sada. drugi put.

p.s.
pisano pod nadrkanim uvjetima jer nova fensi birtija prodaje 0.33l rakiju za 12kn a pivu po 17kn
absynth je sutra. e, ako se ja dokopam tipkovnice opet... raspoložen sam za sranja samo tako.

ne još jedna intimna ispovjest? ouh, hehe...

idem bludjeti u noć. idem ludjeti. možda napiti se krvi iz nečije ugrižene usne? možda ću opet udarati masnice zubima?! a možda me pokupi i auto ili šleper. ovo potonje ne bi bilo neuobičajeno. kao mali, spucao sam se u šleper vozeći bicikl. kada životne tekućine prestanu kolati ovim truplom punim nesigurnosti rastavit ću se na sastavne kemijske elemente koji će kroz izvjestan period možda postati zelene travke. oni će biti fina papica za dvoglavo govedo (brahmain) vašeg unuka u postapokaliptičnom svijetu. ako mlijeko bude hranjivo možda baš to štrkljavo unuče postane Izabrani fuhrer Brotherhooda of Steela. mad max je dobar film dok je Fallout bila jedina računalna igrica tijekom koje bih mogao doživjeti erekciju. to je jako lijepo. pukao sam kao kokica. imam fensi fotić i sada sam mad... pobješnjeli ja.

nema ništa poslije smrti osim crvi, raspradanja i ljudima neugodnih plinova. tek tu i tamo pokoje zaostalo sjećanje koje više liči plamenu svijeće na vjetru nego nečemu što bi ti trebala biti ulaznica za vječnost. i nije li pomalo ironično da u nekim kulturama upravo je vatra simbol transcedentalnosti i onostranog?! naravno, plamenobacač nećete moći zaustaviti jednim dobro odmjerenim hračkom no pokušajte tu istu metodu upotrijebiti na zapaljenoj šibici! nakon promotrenih rezultata, znači li to kako je kvantiteta bitnija od kvalitete? ja zaista jesam pohlepan ali arogancija doista ne može zauvijek održati ego vitalnim, a samopouzdanje pouzdanim partenrom u osvajanju. ipak, ta i takva metodika mi je ipak osiguralo znatne količine koječega na posve drugačije načine. imati sve (ok, ne baš uvijek ali dovoljno) i ne biti sputan obavezom.

to je jako lijepo. nikako mi se ne dopada što ljudsko srce uvijek za nečime žudi. mislim da mi se jede sladoled i krumpirići. kupine vani cvatu za moj želudac. to je jako fino, krvavo.izlazak iz kome, kolosalna stvar.

Ona dolazi. Dva jezera prekrivena mahovinom putuju prema meni spremna ponuditi da skončam u njihovim dubinama. Nije da se palim na lijepe oke ali kada imate naviku svojim pogledima zavirivati u zrcalo njihovih osobnosti, to ostavlja dojam. Mnogi slabiji karakteri pod takvim pristupom krahiraju i otvore se posvema. Rastvore ljušturu otkrivajući svoje meko meso i tako dopuštajući vašem rilu znatiželje da bezbrižno čeprka kako mu drago. Na koji način ćete dalje postupati prema toj osobi, ostavljeno je na izbor ponaosob. Poput nesretna komarca kroz rilo vlastite požude otpustite otrov intrige. Neka bude dovoljno jak, dovoljno snažan za zaorati žtrvinom intimom, a da žrtvu istovremeno ostavi vama privrženu. Dobar je ovo, fin, prokušan recept.
Ona dolazi: moja dobra katolička djevojka, moja vučica u janjećoj koži. Nikada niti jedna nije prevalila toliki put radi mene. Hm… kada bolje malo razmislim, nije niti ona ali utjecao sam na njezin izbor. «Pokloni se.» - rekao sam i ona je učinila kako sam naložio. Moja slatka, draga katolička djevojčica, moja nova vrhovna svećenica! :D Uvjerena je kako kroči k vlastitoj propasti dok se ja veselim se što će baš ona obitavati u mojem naručju. Veselim se što pripadat će mojoj postelji, što imat ću prilike učiniti joj da, baš poput pjesme iz Panove frule, zatitra pod jagodicama mojih dodira. Ona će možda biti moje novo otkriće. Već dugo žudim za time da dođe neka koja će razbuditi moj učmali duh i poletnost i optimizam učiniti novim komponentama moje svakodnevice. Apatija me satire, malodušnost ubija. Melankolija me predugo, previše ograničavala. Dosta je bilo! I znam kako ću zapiti vlastitu đavolju dušu na njezinim usnama. Do posljednje kapi, do konačnog drhtaja usahlog srca. Da, bit ću spreman na to. Uostalom, kao i svaki puta do sada. Kakve su ti usne? Možda gorače. Trebam novi plamen, novu buktinju da me ogrije. Kako izgleda nostalgija tvojih cjelova? Sve ću to ja doznati.
***
Ne imaj straha, rekoh ti! Ne grizem jako… Generalno ne. Obećajem, nakon svega, neću te progoniti. Osim, možda u tvojim snovima… Nisam li jednostavno predivno bahat?! Hodi, mijenjat ću svoju medovinu za tvoju naklonost! Bit ćeš mi priležnica, ljuba(v), konkubina… Ja ću potpisati kako sam Tvoje sve. Svoje šarene perle sam ionako razbacao ispred tvojih stopa. Molim te, pazi kako staješ dok putuješ. Gdje boli, ostavit ću cjelov. Ne brini, oprao sam zube.
***
Hodi i vrati mi moje nadahnuće! Ove rečenice su loše. Može to i bolje… :(

Doktorice, strašiš li se dok čitaš ove misli što iskrsnule su iz plamenog košmara mojeg uma? Da, ja jesam pacijent. Ti budi moj lijek! :)

U subotu posve spontano odlučih kako bi bilo zanimljivo i lijepo otići doma i vidjeti kako je u zavičaju. Naravno, odmah sam odlučio kako bi bilo dobro prošetati rodnim gradom u kasnu večer. Ipak je subotnja noć udarno vrijeme za sve nas netopire. Odluka da do grada skoknem pješice uistinu me podsjetila zašto sam ono toliko izbivao iz rodnog kraja. Prvo što me zapuhnulo bio je miris nekog svinjca ustajalog tokom dana pod ljetnom žegom i sparinama koje nemilice tlače tlo i stanovnike na njemu. Nekoliko desetaka koraka dalje mišljah kako će sve u redu biti uz miris nečijeg domaćeg ljiljana, no tu ugodu je vrlo brzo prebrisala paučina koja mi se saplela o kosu, čelo i ruke. Ne volim to. Na putu do omiljenog odredišta unutar virke, beča, sam se dobro oznojio od vrelih isparavanje toplote što se tokom dana akumulirala u gradskom asfaltu.
Pa ipak, mala Virka se gradi. Kiro Von Jubito možda može nasmijavati svojim nezgrapnim izjavama ali Kiro za razliku od mase ostalih demagoga (iz svoje stranke ali i šire) nešto i RADI. Antunovićka, ma koliko možda mogao biti sklon njezinoj opciji, za svoj rodni grad nije ništa učinila osim preleta dotrajalim Migom21. Oh da… Ipak je. Prodala je roditeljsku kuću stranom trgovačkom lancu. Novogradnja na svakom koraku, uređenje i zgotovljena obilaznica. Sadržajne stvari za raju isto dolaze do izražaja. Pomaci postoje, neosporno. Kada dugo nešto stoji postaje i biva ustajalim pa se tako i novi bačeni kamenčić u toj bari zgrčenoj od nedogađanja čini kao velika promjena. I tko je sada tu glup?!

Sljedeći tjedan:
Dosadno mi je. Mogao bih odraditi nekoliko kava no u posljednje vrijeme rasipnički trošim novce. U utorak ujutro planiram za Legograd na kavu, pa navečer posjetiti jednu sektu. U srijedu na otvorenje Starčevićevom spomeniku i odraditi kavu. Skoknuti do firme, surfati netom i nabiti im telefonski račun. Možda otići i na pivo. U četvrtak nema ništa tako da ukoliko ne budem išao vanka, ostajem plandovati doma. U petak frendu na promociju i navečer se pucati praxitenima. A dže to?! U Teatru (www.myspace.com/klubminiteatar), naravno. U subotu opet svira nuspojava tako da za nešto manje od sedmice dana očekujem biti u rodnom mjestu.
Nekako od siječnja vani sam minimalno 2-4 vani. Živim noću dok danju snivam, uzimam obrok i čekam da sunce mine kako bih opet mogao osvanuti u tami, u gladi, žeđi, u žudnjama. Živim sve što nisam stigao ranije. Ja sam svijeća i izgaram na oba kraja. Hoćete li mi doći na karmine?!

Festivali:
20.6. je Radarfest. Na taj datum sam u Zg. Ide li tko? Iako baš ne slušam ni kraljeve kamenog doba, niti placebo (tek možda malo overfloua) mogu reći kako je za sve je kriva jedna nazi metalkuša koja ne zna dobro reći slovo «r», ima dobar glas i vatreni stas ali je zanimljiva spodoba i k tomu depresivna. Njezin dlan dobro leži u mojemu i zna biti čudna. Ergo, i više nego dovoljno da se napalim, a uvijek se napalim na takve depresivne kvazinešto nesređene kučke. I u tome se očituje sva perverzija mojih afiniteta. Da, sve je ovo bilo davno. Recimo. Zanimljiva noć koja pali sjećanje i ostavlja glad za još. Rijedak slučaj u kojem nisam dobio sve što sam zaželio, planirao. To je možda drugi put u životu. A dobro… nisam junak iz bajke da uvijek imam happy end. Krv, mesto i kosti moje su komponente, a sve ovo što čitate (hahaha… ako vam se dalo čitati =D ) tek je digresija šućmurastog svijeta iz kojeg izranjam sputan vlastitom sveobuhvatnošću.
27.7. tzv. «viva la pola» - planiram i na to. Ide li tko? Mrzim te potalijančene nazive. Zaudaraju na iredentizam. Možda to samo moj mentalni sklop vidi kako želi vidjeti ali… dobro. Moram si srediti smještaj. Previše toga je potencijalnog.

Srpanj će uskoro kao i ispitni rokovi ali i oni prijemni. Hm… da… uglavnom.
E, a koji faks da upišem?!

u ponedjeljak sam obitavao vani. pucao sam se praxitenima i drugovao s jednim crncem. zove se tomislav (kaže da je emigrirao iz zagrebačke pivovare) i odličan je pelinov prijatelj. sinoć je bio pun mjesec, a ja sam uvijek vani kada je on tako debeo, okrugao i kada rasipa svoju koprenu kroz smog gradskog sivila na svoj uobičajeno perverzni, patvoreni način. previše se zajebavam. nadam se kako neću postati tata u skorije vrijeme. ne zato što bi me to toliko smetalo nego zato što još nisam spreman. štono bi značilo da ako nisam spreman, budem to morao postati. vrlo triki situejšn. odrastati u roku keks bi bilo u mojoj maniri. ja i moji fakin "veliki skokovi naprijed". mao ce tung kung fu faking mazohizam procesi! psmtr. i večeras mjesec je fini, okrugli i boje baš onakve kakve i treba biti ali ja sam eto, utonuo u postelju još uvijek nespreman svojim vjeđama odpozdraviti prošlo vrijeme. kada počikate punu kutiju walter wolfa lakog i prijeđete na benston, tek onda u stanju ste osjetiti svu krasotu katrana koji će vam za pardesetak godina konstantog činjenja istog uzrokovati plikove na plućima i ždrijelu. sada vjerojatno nije problem što se katran cijedi probavnim traktom ali puno godina kasnije će me to možda zasmetati kada zažalim za svakih 6, 8 ili koliko god već minuta što ih lakoumno pustih niz vjetar. pišanje niz vjetar. svakako puno ugodnije nego uz vjetar. uvijek iznova mi je zanimljivo kada nakon noći lumpanja izjutra (u konkretnom slučaju 13:27h) stanem pod tuš i pustim vrelu vodu da mi se slijeva niz tijelo što nužno uzrokuje oslobađanje skrutnutih čestica dima sa kose, između vlasi kose i prstiju. prstiju koji su bili stalak otrovnim prutićima. prutići su imali ulogu mirisnog štapića dok ja lagano promišljam o smislu života. ili to barem pokušavam. naravno, to i takvo ponašanje nije izrodilo rezultata značajnijeg spomena. nešto kao kada sjedite na wcu pa neće. moram opet početi čitati knjige. dangubim previše. neka bude barem neka korist, a ne se ovako zajebavati. follout je jako dobra igrica i ujedno jedna od najzanimljivijih stvari koja me uspjela narajcati. u doslovnom smislu riječi.